Anaida - vrt, cvijeće, kamen, dom...

Kada čovjek može biti sretan?

Kad može s dubokom svjesnošću svoje beznačajnosti unutar neizmjerne građe svih stvari pogledati preko rijeka, brda i dalekog horizonta i ipak održati vjeru, nadu i hrabrost – korijene svake vrline.

Kad spozna ono što je uklesano u njegovu srcu, da je svaki čovjek jednako plemenit kao i on sam i kada nastoji upoznati, zavoljeti i oprostiti svojim bližnjima.

Kad zna na koji način suosjećati s ljudima u njihovoj tuzi, sreći, čak i u njihovim grijesima, znajući da svaki čovjek vodi tešku bitku u okolnostima koje, po pravilu, nadilaze njegovu snagu.

Kada je naučio kako steći prijatelje, i , što je još važnije, kada je naučio kako ih zadržati.

Kad voli cvijeće, kad nauči loviti ptice bez puške i kad osjeti ganuće zbog stare, zaboravljene sreće.

Kad čuje smijeh malog djeteta i melodiju iz djetinjstva.

Kad može sačuvati sreću i dostojno razmišljanje usred podlih životnih kinjenja.

Kad ga zvjezdana krošnja stabla i odsjaj sunca u vodi može obuzeti kao pogled na nekog davno umrlog i mnogo voljenog.

Kada ni jedan glas patnje ne doseže njegovo uho uzalud i kada ni jedna ruka ne traži njegovu pomoć bez odgovora.

Kada vidi dobro u svakoj vjeri, bez obzira kako se ona zvala, koja pomaže čovjeku dosegnuti božansko i vidjeti veličanstveno značenje života .

Kada može pogledati u usputnu kaljužu i vidjeti nešto iza grijeha.

Kada zna kako moliti, kako voljeti, kako se nadati.

Kada je sačuvao vjernost sebi, vjernost svojim bližnjima i vjernost Bogu, u ruci drži mač protiv zla, u srcu mrvicu pjesme – sretan što živi, ali ne bojeći se umrijeti.

Takav je čovjek pronašao tajnu sreće koju pokušava pokloniti cijelom svijetu.

(Joseph Fort Newton)