Slavujev vrt

„Po jednoj legendi, kukurijek zvani božićna ruža anđeoskog je porijekla, a nastao je prije oko 2000 godina tako što je djevojka po imenu Madelon došla u Vitlajem da pozdravi tek rođenog Isusa. Kada je vidjela zlato, tamjan i mirtu (smirnu) koje su donijela tri mudraca na dar malom Isusu, veoma se rastužila jer, za razliku od njih, ona nije imala šta da mu pokloni. Tada je anđeo ugledao uplakanu djevojku, došao do nje i krilima dodirnuo zemlju, a na mjestu tog dodira su iznikli krupni, bijeli cvjetovi božićne ruže koje je Madelon ubrala i poklonila tek rođenom bogu.“

Andina napisao: Ma tko kaže da bi vrt trebao cvjetati da bi bio lijep?! U tvom je vrtu toliko boja u ovim jesensko-zimskim danima da uopće ne osjećam nedostatak cvijeća. Iz svakog ugla, iz svakog kutka, u svako godišnje doba tvoj vrt zrači nekom posebnom ljepotom. Hvala ti za podatke o kućnoj srećici (upravo sam je dobila  pa su mi ti podaci zlata vrijedni) i biskupskoj kapici, a legenda o kukurijeku je prekrasna. Pitam se kako to nisam prije nigdje čula?! Stvarno se na tvojoj temi može puno naučiti!

Biskupska kapica (epimedium)

Malo je biljaka koje mogu rasti u potpunoj sjeni, suhom tlu, i biti zanimljive čitavu godinu kao biskupska kapica.  Pripada porodici žutilovki (berberidaceae). Najviše vrsta ove biljke se može naći u Kini, Koreji i Japanu. Epimedium alpinum raste samoniklo u našim listopadnim šumama. Biskupska kapica je trajnica, visoka 3o cm. Zbog svoje otpornosti na sušu idealna je kao pokrivačica tla na suhim,  siromašnim i  sjenovitim tlima gdje će ubrzo stvoriti gusti pokrov srcolikog lišća. Kod nekih vrsta listovi u jesen dobiju crvenu boju. U rano proljeće treba orezati sve stare listove. Ubrzo će se iz korijena pojaviti cvjetni pupovi  i novi listovi koji su u početku prekriveni dlačicama a poslije postanu kožasti. Pognute cvjetne glavice, koje su slične malim orhidejama, kao da lebde u zraku i njišu se na svaki dodir proljetnog vjetra. Razmnožava se  u jesen korijenovim izbojima. Biskupska kapica je zanimljiva, nezahtjevna i u svako doba lijepa. Još jedan sićušni biser mog vrta.

Pjesma o zimi

Zamagle magle sve kuda je prošla,
Gubi se snaga, gasi se volja,
Kao gošća stara zima je došla,
Bijelim je dekama prekrila polja.

Sve izgleda mrtvo, usnulo, nijemo,
Ohladnjelo truplo prirode leži,
Pod okovom leda i dan je zadrijemao,
Tuga za tugom iz oblaka sniježi.

Snjegonosni vrtlog zapuhe vije.
Mrzli se biseri cakle u noći.
Ja nazeblo srce snovima grijem.
I zanosom palim vatre samoći.

                               Saša Užarević