InoxCimina kućica

I ja sam dugo šetala i gledala i moram reći da mi je žao što nikad nisam bila na nekom buvljaku, a to mi je velika želja. Obožavam stare stvari (pa kupim na krupni otpad ili pored kontejnera, dok me se moji ne odreknu), a kod vas vidim istu ljubav prema starim stvarima. Mene je najviše oduševio stari kofer, nešto slično, malo ljepše izrezbareno, imam jednu drvenu kutiju u kojoj je moja mama držala slike. Ogledalo je super, a sad odraz kako kome... Vrijedne ruke, i dobro oko imate, a na kraju i stila da bi se dobio ovakav sklad. Samo mi na kraju nije jasno zašto je nick name Inox nekako mi ne ide uz ovo viđeno...

Nekako mi se zima odužila. Zna da ju nevoljko podnosim pa mi se čini kao da namjerno odugovlači, ali zato na radost mnogih koji je vole. Kad bolje razmislim nije teško voljeti snijeg i vedar ugođaj koji stvara, iako je na žalost ta uživancija nedjeljiva od hladnoće i neugodno-neudobnog osjećaja koji izaziva, radi nužnosti debljeg višeslojnog odijevanja. Zbog svega toga lišio sam se očito velikog čara i zadovoljstva skijanja u kojem, desetak dana godišnje, uživa gotovo pola nacije pa se poslije toga financijski opravlja do ljetnog odmora kada opet dolaze novi takvi napori. Ali to je jedna druga sociološka prića.
Ovih smo dana bili na gruntu gdje se unatoč hladnoći pojavila dobro poznata želja za akcijom. Toliko toga je u planu i čeka na realizaciju. Prisjećam se svega što je napravljenog ranije radi upotpunjavanja rustikalnog ugođaja koji nas je osvojio svojom toplom prisnošću.

Stari kotač koji se, tko zna gdje sve, drndao da bi  završio na Jakuševcu ("buvljak" kraj Zagreba gdje se mogu povoljno kupiti takvi predmeti),  tamo popustio mom uspaljenom pogled i uz prešutni pristanak koji govori … pa dobro tvoj sam, te dospio na zid InoxCimine kućice.  Poslije nekog vremana kao da sam čuo: .. .i to mi je neki, jest da visim visoko, ponižavajući završetak kotrljajuće karijere. Ne znaju kaj sam ja sve u životu videl i sad tak završil kak  kaput na klinčanici.



Kakav već jesam, sažalil sam se na njega i njegovu ponižavajuću viseću sadašnjost i prenamjenil ju u svjetleću budućnost, pa nek vidi i omogući drugima da vide.



I on je doputoval s Jakuševca zajedno sa kotačem. Nisu se družili jer je kotač na njega uvijek gladal s visokog. Kufer sam malo "ušminkal" i isto na zid. Nije se bunil, ili bar ja nisam niš čul. Navikel je da bude negde pod ili na.



U ljetnoj kuhinji mi  je dobar pomoćnik, pridržava mi potrepštine.



Služi za glasniju daljinsku komunikaciju i dozivanje kad su "mobači" ili zagubljeni, ili prazni. (čuje se i do udaljenijih susjeda)



Oni su za suptilniju komunikaciju i decentne objave: "doći na čašicu" ili "doći na doručak, ručak, večeru"





…da znamo s koje strane vjetar puše



… i da znamo koliko je sati. Izradio i poklonio nam prijatelj, branitelj iz Iloka kojeg je životna sudbina donijela u Turopoljski kraj, gdje se priženil i postal domaći, tak da govori jednako dijalektom kao i oni ak ne i bolje.



Jaram je uočen na sajmu među  antikvitetima i kupljen nažalost bez kravice koja bi mi dobro došla radi sira i vrhnja bar do ulaska u EU. Trebalo je dosta truda da se postigne sadašnji izgled, ali isplatilo se. Ima samo jednu manu: za odraz u ogledalu ne snosi odgovornost.



Stil u kojem nastojimo uređivati našu kućicu. Stil za koji prije pet godina ne bi ni pomislio da će me zanimati. Ta prihvatljivost i naklonost kao da je neočekivano izniknula iz tla našeg grunta i osvojila nas.



Detalj "uradi sam" načinom prilagođen je ugođaju i našim potrebama. Mikrovalki nažalost i uz najbolju volju nikako da dam drveni look. Ako netko ima ideju i prijedlog, prihvaćam objeručke.



Ovu fotku sam stavio sa prilično mazohističkim pobudama u iščekivanju proljeća i roštiljanja. Slijedeći put ću "samozatajno" pokazati kako sam gradio pečenjaru (desno na fotki) od temelja do kokota.

Evo i ja sam se " navukla " na vaš vrt.

Draga bako,
svaki susret sa Tobom i Tvojim rečenicama u bilo kojoj temi ( na“kave„ načelno ne idem) je radost
pa čak i kad izražavaju neslaganje. Zato si uvijek dobrodošla i u našoj temi. Sve što, Cimi i moja malenkost, radimo u „našem raju“ sa radošću i veseljem naših ispunjenih penzičkih dana, odlučili smo na samom početku podijeliti sa vama ostalima na ovom forumu. Bez namjere da se eksponiramo na nesimpatičan i nametljiv način jednostavno smo poželjeli i na druge prenijeti što više pozitivne energije koja nas okružuje u „našem raju“ po to, evo, pokušavamo činiti fotkama i riječima.

Sa prozora našeg velikogoričkog stana neometano vidimo naborane Vukomeričke gorice, a pri vrhu jednog nabora je naša kućica. Udaljena je 15 km ili toliko minuta ležerne vožnje. Pravog ljubitelja zimskog ugođaja kakav sada vlada, takve snijegom prekrivene gorice privlače snagom kojoj se teško oduprijeti. Već je poznato da ja to nisam, ali Cimi zato uživa u svakoj posjeti kućici, a one u posljednje vrijeme, istina «zahvaljujući» meni, nisu bile česte. Kad se dođe, počisti se snijeg, izvrši se uobičajeni pregled. Obiđem patuljke. Na sigurnom su i nije im hladno. Reda radi saslušam  njihove pritužbe. Uglavnom (da me ne čuju) patuljačke bezvezarije. Jednom je pre mračno, drugi se žali da mu nisam ostavil cugu za cirkulaciju, treći da nema cura pa mu je dosadno. Onda im ja (kakti srdito) velim da nisu ni svjesni kak im je dobo, nek pogledaju vani u vrtu «majku s djetetom» i nek se pitaju kak je tek njoj.
Da, «majka s djetetom» je skulptura anonimnog stvaraoca, koju sam svojevremeno našao ispred smetlarnika zgrade u Velikoj Gorici. Bilo je očito da će skončati u nekom «reciklažnom dvorištu». Iako bez ikakve likovno-skulpturalne vrijednosti, u meni je sa svom beznačajnošću izazvala sažaljenje pa je tako nastavila svoj život u «Cimicifuginom raju», s njim se saživjela i u našim je očima dobila neku novu vrijednost koju ranije nije imala.

U ovo godišnje doba nije im lako, ali tješi me, dijele jednaku sudbinu kao druga prava, velika, parkovna umjetnička djela.




Poznaju njih dvoje i bolja vremena, a ona će opet doći

Srećom na vrijeme sam prestala pušiti .

Viđeneno sa mog velikogoričkog prozora :





Za koji ću dan imati dokaz da cigareta ubija.

Pa ja neznam što pametno reći osim da je sve što ste nam do sada pokazali predivno..vaša kuća i okoliš su pravi mali raj..sviđa mi se baš sve..

Dragi Inox, ne znam dal sam više uživala u tvojim slikama ili tvojim opisima. Svaka ti čast! Kućica je predivna. Vidi se koliko tvoje i Cimine ljubavi je uloženo u svaki kamen, svaki komadić drva i svaki cvijetak na kojem ste radili. Bravo za oboje!

E, moja Triša, jesi li sigurna da bi bilo interesa i za ono prije "stvaralačke faze kuhanja"?