Bigmammin dnevnik

Ajoj, kaosa, ko će to sve pospremit

Već je i noć pala, al mi i dalje kamenčiće slažemo

 super je!Sviđa mi se ova kombinacija sa sitnijim kamenčićima unutra!

A lijepo sam se ja zapustila! Nit pišem, nit slikam, ispada da niš ne radim.
Istina, i nisam se baš nešto naradila u zadnjih par dana.

Dakle, u subotu smo otišli na izlet. Od jutra meso pohala, kruh pekla, spremala štošta za piknik. Otišli na Gospođicu ( to je livada, često izletište tu kod nas), a kad tamo pol Ivanića i okolice peče roštilj, muzika nabija iz auta, djeca divljaju... A mi htjeli malo MIRA.
A niš, u auto i traži dalje pogodno mjesto. I našli jedno prekrasno, mala livadica, potočić, šumica okolo...
Izašli iz auta, istovarili deke, dekice, hranu, bumerange, frizbije, i ko zna šta još ne. Rastegli dekicu, a kad ono... Napali nas komarci sa svih strana! Upomoć, upomoć! Bacaj stvari u auto, ma kakvo slaganje, treba glavu spasit!
Traži dalje! I našli. Opet ista priča: livadica, šumica, i naravno KOMARCI MUTANTI!
Triput mijenjali mjesto, triput bježali glavom bez obzira.
Već umorni i izgladnjeli (operacija traženja mjesta trajala više od dva sata, čisto informativno), rekli da ćemo stat bilo gdje uz cestu samo da pojedemo, jer su mi djeca već cvilila od gladi. I slučajno naletjeli na neko mjestašce, nit toliko lijepo kao ona prije nit udaljeno previše od ceste, al bar nas nisu jeli. Napokon smo MI jeli. Pojeli, popili, malo prošetali po nekom šumarku. Vratili se doma umorni od nutra-van iz auta, izbodeni po svukud, al bar smo se nasmijali ko idioti.
Čak smo i bambija uspjeli vidjet, al dok sam ja, spretna, izvukla aparat, naravno da je pobjegao.
Malo sam poslikala usput, većina slika je mutna, al nekaj sam uspjela izvuć

Baš si to lijepo opisala već sam u glavi imala sliku kako bježite od komaraca 

Ženoooooo gdje siiii radiš li ti nešto ????

Ooo, Gute, dobro si me sjetila da imam dnevnik! Nije da niš ne radim, al nemam baš nešto vremena i dnevnik vodit. Al budem sad, koji dan stavila par slikica nove staze koju radimo.

E, pa nakon mjesec dana "ljenčarenja", da se malčice i ja pohvalim radom. Doduše, tu je skoro najmanje bilo mog rada, više tuđeg, al ajde.

Sjećate se ovoga?



E, pa to sad skroz drukčije izgleda.
Najprije sam uspjela susjede namolit da iskopaju živicu, jer ja sama to stvarno nisam mogla.


Već to mi je super izgledalo, jer ionako nisam podnosila tu živicu vražju!
Došli majstori popločari (ne znam im točnu titulu), krenuli otkopavat jarak za postavljanje rubnih kamena. Došli su oko 6 ujutro, kad sam ja još duboko krmila. Probudio me zvuk onog stroja za razbijanje betona, i ajme! Sjetila se ja genijalka da nisam izvadila jorgovane i cotulu koja je bila posađena uz rub stare staze. Oči pune suza, trč dolje u spavaćici (baš me briga, CVIJEĆE je u pitanju), naravno cotule više nema! E, ko mi kriv! Pita mene čovjek: gospođo kaj tražite? Više ništa, gotovo je! Jel možda ovo? A cotula fino izvađena skup sa zemljom i odložena sa strane ispod bora.  "Malo smo vam je zalili, da se ne posuši dok je tamo". E, skoro sam mu za vrat skočila i izljubila ga. "Ne brinite vi, vidim ja da to nije drač. A i na ova drvca bum pripazil bez brige." Vratim se kući u šoku, jer su po mom iskustvu (da se nitko ne uvrijedi, čast izuzecima) majstori štetočine, više štete neg koristi naprave.
I tako, krenuli oni kopat i beton razbijat.









Ako dobro pogledate, ispod čempresa u pozadini se vidi cotula koju su ovi prekrasni dečki dvaput dnevno zaljevali da ne uvene. Moram ih pohvalit.