moj sretni kutak...

Što da napišem osim: I  it!

Kako je kamenjar u kratko vrijeme postao pravi ljepotan doista je fascinantno! 

Ipak, pošto mi je povrtnjak br.1, on me se najviše dojmio. Prve godine je bio savršen... pravi bio vrt! Žao mi je što je kasnije došlo do razočarenja i neuspjeha. E, tu te sada moram malo jer smatram da nisi trebala tako lako dići ruke od njega. Nisam ja baš mjerodavna osoba za raspravljati o tome pošto sam lani tek prvi puta imala svoj ali vrtlarstvo je kolo sreće, sad si gore, sada dolje. No, važno je da nisi potpuno odustala, od proljeća pratim razvoj tvog povrtnjaka bez obzirana njegovu veličinu! 

Draga gute fee, hvala ti na posjeti i komplimentima! 

A maleni Mucek je zaista bio prava maza, nešto nevjerojatno koliko je volio ljude, ali na žalost jednog dana, kada smo došli s posla, nije se pojavio, i nakon dana i dana smo shvatili da smo ostali bez njega...  Tako da čekamo da se popuni to prazno mjesto... Klinci, pogotovo Leon, su bili ludi za njim!

Navrati draga opet!

Draga desert rose, kao prvo velik ti pozdrav i hvala ti na vremenu koje si posvetila mojim stranicama!

Ma nemoj se brinuti da sam odustala od ičega, pa ni povrtnjaka, ma ja sam ti ovnica, ne ubije me samo tako neka loša godina!   Ne mogu zamisliti da nemam baš ni jednu gredicu povrća u svome dvorištu. A prve godine je bio diiiivan, mali ali super! I sad kad gledam slike divim se , jer tada sam imala vremena proučavati sve moguće simbioze i biti stalno u njemu (bila sam na porodiljnom), i stvarno sam uživala svakoga dana, i to se vidi. Sada će biti reduciran, kvadraturom i vremenom, toliko da komadić koji ću onbrađivati i njegovati bude baš kako treba, i što se tiče zalijevanja, jer velik je problem kad nemaš bunar za vrijeme ljetnih suša, a ovoliki kolikog sam pripremila neće "puno koštati", a i bit će ga, uz posao i klince i sve, lako održavati. Obećavam ti da te neću razočarati!  (eto šta malo špotancije znači- sad nema da ga nema )

Draga Carol, hvala ti što navratiš, i oprosti što češće ne objavljujem 

Razočaranja su nešto normalno u životu, pa tako i među našim biljkama, i zapravo je u svemu tome super ako shvatimo i naučimo dal smo i gdje pogriješili. Meni je uvijek žao, zapravo se osjećam nesposobnom, ako nešto izgubim, a ne skužim zašto... 

A javor je ipak otišao u vječna lovišta. MM misli da sam ga kupila bolesnog, može i biti to. Nosila sam uzorak lista u poljoprivrednu, pa nitko nije znao točno što bi to moglo biti. Dalje bi zahtijevalo neki institut, a to mi se nije dalo. Uglavnom je on, nakon što je skroz očelavio, ponovo malo počeo pupati, al se i to sušilo, pa sam ga šišnula, presadila među jagode, pa što bude-bude. Onda je pustio granu ispod cjepa, pa sam se poveselila da ću barem imati običan javor, ali je onda suša pokosila ga.

Vidimo se, Carol, u šetnji!