Argentina

e nemoj se sad naljutiti, ali ovo mi je šlag na torti! prekrasno. možda zato što jesam generacija "djece cvjeća" kojima sam se divila ali naravno u ono doba bilo je (za mene) nemoguće stići do njih, možda jer sam do sad ne jednom vidjela ovako iskrene i sretne osmijehe na licima onih za koje bi mi iz naše površne perspektive rekli "da nemaju ništa", možda jer oni žive bez struje, ali slijede sve postulate života u skladu s prirodom, jer su zbog toga daleko sretnija njihova djeca s toboganom od plastičnih bačvi nego naša s kompjutorskim igricama... a face - samo dokaz da se može koristiti tehnologija a da se zbog toga ne uništava prirodu i sebe... želim im svu sreću - koju, sudeći po izrazu njihovih lica, već imaju...    

                                                                       San Martin de los Andes

Na ovim prostorima živjela su razna plemena od kojih su najznačajnija Pehuenches i Mapuche. Bili su lovci i sakupljači, a imali su visoko razvijenu društvenu organizaciju.

Na indijanskom jeziku ime Pehuenches sastavljeno je od dvije riječi: Pehuen što znači bor, odnosno pinjola i Che što znači ljudi, tako da se to pleme zove Ljudi pinjola, Ljudi borova, ili Narod borova.

Naziv Mapuche je također složenica od riječi Mapu = zemlja i Che = ljudi, pa prema tome oni sebe zovu: Ljudi na zemlji ili Narod zemlje.

Procjenjuje sa da danas na prostoru od 24.000 hektara u 7 zajednica (Aigo, Canicul, Cayún, Curruhuinca, Lefima, Norquinko i Raquithue) živi od 2.500 i 3.000 Mapuche indijanaca. Sve ove zajednice su u blizini San Martina de los Andes, pa ću vas povremeno, kako budem opisivao okolicu grada, podsjetiti na neke od njih.

Godine 1883. prvi puta na ove prostore dolazi argentinska vojska, koja je s lokalnim plemenima bila u prijateljskim odnosima.

Predgrađe San Martina de los Andes. Na ovoj ravnici (pampi, pampa znači ravnica, nizina) nekada su uzgajali žitarice i voće, a danas su tu golf tereni. Ispred ravnice vidi se brda (sierra označava brdoviti kraj) koja odvajaju ovu plodnu nizinu od pustinjskog dijela. Orijentacije radi iza onih brda je Atlantski ocean (udaljen svega oko 1.000 km).



Grad San Martin de los Andes utemljen je 4. veljače 1898. godine od strane pukovnika Celestino Perez, koji je zapovjed za osnivanje grada na obali jezera Lacar dobio od tadašnjeg zapovjednika generala Roca Rudecindo.

San Martin de los Andes na obali jezera Lacar. Da se opet malo orijentiramo s druge strane jezera je granica s Čielom.

Sada kada sam pokazao gdje se grad nalazi, kako bi se lakše orijentirali idemo prošetati gradskim ulicama.

Dobrodošlica na ulazu u grad.


Jedna od najstarijih kuća u gradu.


Tipična kuća s restoranom u središtu grada.


Pogled s druge strane.

Svakako postoje i neki izuzeci u građevinama.

I tipičnim kućama izvan grada gdje žive bogatiji pripadnici društva.

Ova planina u pozadini je skijalište Chapelko.

Stanovnici San Martina de los Andes osim lijepo uređenih kuća paze i na svaku sitnicu koja može uljepšati grad.

Okućnica.



Vjerovali ili ne ovo je “kanta” za smeće.



Pločnik.


Putokazi.


Nazivi.


Reklama na fasadi za čokoladarnicu. San Martin de los Andes je poznat po domaćoj čokoladi koja se pravi na puno mjesta.

Gradska uprava ne zaostaje za stanovnicima San Martin de los Andes, pa je tako i gradska viječnica i njen okoliš lijepo uređen.

Toranj sa satom gradske viječnice i crkva.


Prilazni put i parkić oko gradske viječnice.




Spomenik jelenu ispred ulaza u gradsku viječnicu.

Grad je pun drvoreda, a za ovu prigodu izabrao sam ove tri slike.

(Prunus cerasifera Var. Pissardii) Ciruelo de flor - Cvjetna šljiva



(Catalpa bignonioides) Catalpa


(Sorbus aucuparia) rodica naše (Sorbus aria) ili Obične Mukinje koja raste posvuda po Ličkom polju.

Zanijemila sam od ove ljepote.

DrŽislave u prekrasno si mjesto došao...Kako je pitomo, uredno i puno cvijeća....Čokoledarnica, kako lijepo, jesi li probao proizvode?