Zagorje uz Sutlu

   Velika smo obitelj a susrećemo se sve manje, nekako nas život razvlači na sve strane i sve manje radimo ono što želimo već  radimo ono što moramo.
Jedna od “obveza” koju imamo već dvadesetak godina a koju moram priznati svi sa oduševljenjem izvršavamo je putovanje u rodno mjesto naših majki.
Okupljamo se kod tete u Vrapču i krećemo put Zagorja. Prvo nam je zastajanje u Zelenjaku, 
klanjcu kroz koji protječe Sutla, 

mjestu gdje je postavljen spomenik Antunu Mihanoviću, pjesniku koji je ispjevao Lijepu našu

Ovaj je dio Zagorja izuzeno zanemaren, proteže se uz samu Sutlu, nekadašnje ceste i željeznička pruga vode dijelom kroz Hrvatsk a dijelom kroz Sloveniju i tako su danas na neki način izolirani od svijeta zbog prometne nepovezanosti(vlak davnih dana ukinut – nerentabilna pruga!!) a dijelom zbog namjernog izoliranja Kumrovca.
Veseli napredak iz godine u godinu, u razvijanju seoskog turizma, pratećih restorana no ne mijenjamo stare navike i naše uobičajeno ispijanje kavice u  predivnom restoranu

koji njeguje starine i diči se njima

Stalak za širajzl (žarač?) pretvoren je u stalak za kišobrane a prostorije ukrašavaju i vitrine sa različitim sitnicama koje su nekad bile upotrebljavane

na izlazu nas isprača predivan jesenski aranžman

Putujemo kroz i preko prekrasnih pitomih bregova

izmjenjuju se vinogradi i polja sa šumicama. Sve je u prekrasnim jesenjim bojama…

Odmah nakon izlaska iz kanjona Sutle proteže se divno selo Kumrovec, anatemizirano nakon uspostave nove Hrvatske. Šteta, moglo se pametno iskoristi postojeće eko selo, postojeće dvorane za kongrese, postojeću infrastrukturu a danas tako popularni izraz “brand” imamo – to je Titovo rodno mjesto, zanimanje postoji – samo treba dobro izreklamirati i zaposliti mnogo ljudi.

Davnih je dana u Harinzlaki, selu koje se proteže uz Sutlu sa hrvatske strane iz stijene procurila  ljekovita voda pa kako smo bili u zajedničkoj državi, sposobniji i organiziraniji Slovenci su  u drugoj polovici prošlog stoljeća bušili sa svoje strane Sutle, došli do vode i napravili bazene. Iz jednog drvenog bazena (i ja sam se kupala u njemu) napravili su Atomske toplice Podčetrtek sa svim pratećim objektima, izgradili hotele, evo i  dalje ih proširuju

 uredili dvorac Podčetrtek

 I napravili izuzetno puno za svoje ljude tog pograničnog područja. 
Naši ljudi na žalost imaju problema sa prelazom granice, ostali su odsječeni od svijeta, nemaju gdje raditi i poznata priča – mladi odlaze za poslom, ne vraćaju se - tako da su sela na brdima iznad Sutle sve više pusta i prazna. 
Uz samu cestu ima lijepih i novih kuća, prekrasno uređenih okućnica sa zanimljivim detaljima

Na bregima samuju  starci na starim gospodarstvima

Ova vrata su nekada bila često otvarana i zatvarana 

I zaključavana ovim ključem

Ova “starica” već više od 250 godina  stoluje ovim brijegom uz svoju  gospodarsku zgradu

Sjećam se kako smo kao djeca na štaglju spavali u sijenu, danas samo lutamo napuštenim prostorima i podsjećamo jedan drugog kako je to nekada bilo
U kutu samuje napuštena preša za vino

muljača (odvaja bobice grožđa od peteljke)

a  vedrica za mošt raspada se od starosti i neupotrebljavanja

S jedne strane iz kuće puca pogled na Tabor grad (već tri godine za redom imamo isto vrijeme i iste fotke, malo maglovite)

jedino što smo ove godine otkrili u z grad i veliku dizalicu – ipak se kreće

pa onda kad pogled skrene malo u desno vidimio kapelicu Marije Madalene

pa onda posve desno  šuma uljepšana jesenjom skalom boja

krene li pogled na lijevo kroz mladi voćnjak vide se i nove zgrade – da, samo što su vikendice! 

Obavezno prošećemo stazama našeg djetinjstva i pronalazimo uz samu stazu

ni njih nema tko pobrati

Puno nas je na okupu  vrijeme prebrzo prolazi i vjerujem da će nam ova ljepotica i slijedeće godine pokazati vrijeme za povratak u Zagreb