Medonosno bilje

Origano je medonosan to je provjereno...

u potpunosti se slažem,ali eto ko bi reko da ima i takvih biljki

puno biljaka za koje nisam znao da su toliko korisne,vidim ima i iskusnih pčelara pa da postavim jedno pitanje,na netu sam jednom naišao na podatak da ako pćele posječuju rhodondrendon za svoju pašu med može biti otrovan za konzumaciju kod ljudi,malo me iznenadio taj podatak,dali je to moguče i postoji li možda i još neke biljke koje bi zapravo bile neprikladne na taj način.

zlatnica

Za nadolazeći vikend, predstavljam novu medonosnu biljku:
Jaglac obični (primula officinalis), jednog od 4 vjesnika nadolazećeg proljeća:

Naziv: JAGLAC, JAGORČEVINA, JAGORČIKA, JAGLIKA, JEGLIČ, VISOKI
                         JAGLAC, BLIJEDOŽUT

 

Sl.1. Proljeće je na pragu....

Latinski naziv: PRIMULA OFFICINALIS L.
Engleski naziv: Primrose

Jaglac, (jagorčevina, jagorčika, jaglika, jeglič, visoki jaglac, blijedožut), taj blijedožuti glasnik proljeća, vrlo je raširena vrsta velike biljne vrste koju svrstavamo u porodicu koju zovemo primulama. Porodica primula čini impresivnu brojku od oko 400 vrsta ove drage nam cvjetnice, koliko ih je rasprostranjeno u svijetu.

Obično se sve ove vrste na području gdje obitavaju nazivaju jaglac, jagorčevina ili primrose, na engleskom jeziku, te obični jaglac (primula vulgaris) ili engleski jaglac, da bi je razlikovali od drugih vrsta iz roda primula koje se također nazivaju – jaglac.
JAGLAC  je u Europi i širem području Mediterana  rasprostranjen od Farskih otoka i Norveške na samom sjeveru do Portugala na jugu, te Zapadne Europe, Francuske i Njemačke do krajnjeg istoka - Ukrajine, pa poluotoka Krima, Balkanskog poluotoka, na njegovom istoku do zapadnih krajeva, na samom zapadu.
Na području Mediterana raširen je na sjeverozapadu Afrike, najviše Alžira pa do jugozapadne Azije, a na zapadu od Turske do krajnjeg istoka, Irana.

JAGLAC cvjeta u rano proljeće, od veljače (2 mjesec) do svibnja (5 mjesec), i jedna je od šumskih biljki-cvjetnica koje najranije cvjetaju u Europi. Engleski naziv za jaglac je  primrose, a potiče od starofrancuskog primerose ili srednjovjekovnog latinskog jezika prima rosa, što izvorno znači prva ruža.
Aromatično ugodan miris cvjetova potječe od sadržaja primulaverina, a okus cvjetova je slatkast. Osušeni korijen miriše po anisu.
Kod nas obični jaglac raste skoro posvuda, a podvrste (varijeteti) kao primula columnae, (raste na brdsko-planinskom području), primula auricula (alpski jaglac), primula elatior, na planinskim i predplaninskim područjima, a primula veris na osunčanim obroncima, zaklonjenim livadama, i u  šikarama, pored šumskih puteva.
Osobito je česta podvrsta primula elatior, koji se naziva i visoki jaglac, i ponešto se razlikuje u obliku od uobičajenog izgleda jaglaca. Ima samo jednu stabljiku, na kojoj se nalazi cijela rozeta više zatvorenih, zvončastih cvjetnih čaški, sa kratkim malenim listovima u podnožju stabljike koja nosi cvijet.

Sl.2. Alpski jaglac (primula auricula) u svom prirodnom staništuje značajan izvor hrane za medonosnu pčelu....

JAGLAC  je zeljasta, višegodišnja biljka, relativno niskog rasta. Naraste u visinu od 10 do 30 cm, s baznom rozetom listova, koji su dugi od 5 do 25 cm i široki 2 do 6 cm, sa neregularno nazubljenim rubom i obično veoma kratkim lisnom drškom. Cvjetovi su 2 do 4 cm u promjeru, pojedinačni na duguljastoj peteljci, svijetložuti, bijeli, rjeđe crveni ili blijedoružičasti. Cvjetovi su hermafroditni ali su heterogeni, pojedine biljke nose ili samo  muške ili samo ženske cvjetove. Oplodnja cvjetova se može odvijati isključivo izmedu različitih cvjetova, tako da polenizacija sa muškog na muški cvijet, ili sa ženskog na ženski cvijet nije učinkovita, tj. nema nikakvog efekta.

Sl.3. Ovako izgleda "stanovnik" prigorskih krajeva našeg zavičaja - visoki jaglac (primula elatior)..

I – tu se umješala naša pčela, koja upravo u ovo rano proljeće, tražeći svoj «kruh», koji se zove pelud, vrši neumornno oplodnju i produljuje egzistanciju ove drage biljke, jaglaca, koja joj peludi daje u izdašnim količinama.
JAGLAC ima cvjetove koji su radijalno simetrični sa gornjim čaškastim oblikom, koji u kasnijoj dobi formira kapsulu koja se otvara preko zalistaka. Nakon cvjetanja, iz ove zrele kapsule ispada maleno crno sjeme, koje je garancija opstanka na određenom mjestu gdje jaglac obitava.
Tako se ponekad pri šetnji iza nekog šumskog raslinja i grmlja «otvori pogled» na svjetložuto «more» koje čine velike kolonije cvjetova jaglaca, koji ponekad mogu potpuno obojiti ove zaklonjene proplanke i livade pored šuma.

Ovo nije slučaj u blizini naseljenih mjesta, gdje jaglac često bude meta prekomjernog branja i sakupljanja tako da se danas može naći veoma malo prirodnih staništa jaglaca koja nisu ugrožena od čovjeka. U svrhu zaštite ove biljke, u mnogim europskim zemljama doneseni su zakoni kojima se apsolutno zabranjuje branje i sakupljanje jaglaca. Ovo je najbolje iskazano u Engleskoj, gdje je u prošlosti, divlji jaglac bio udomaćen, kako u prirodi, tako i kao njegovana vrsta u engleskim vrtovima u viktorijansko doba. Međutim, danas se u Engleskoj jaglac isključivo uzgaja u vidu brojnih pripitomljenih podvrsta. Zato – ne dopustimo da se to i nama dogodi!
Njegujmo i brižno čuvajmo ovu nježnu biljku, koja je i vrlo korisna za brži proljetni razvoj pčele medarice.

Sl.4. Prigorski i brdski krajevi imaju i ovakav varijetet jaglaca – Kitaibelov jaglac.....

Kao biljka, koriste se listovi u pripravcima kao kao povrće za kuhanje, za salatu i kao  biljni čaj.
Listovi sadrže veliku količine vitamina C, u ogromnom nesrazmjeru sa umjetno uzgajanim voćem i povrćem, koje je na «boljem» glasu....).
Dnevna potreba za vitaminom C,  je nekoliko pojedenih listova. Oni nisu ukusni u svježem stanju, (jako su gorki), ali se pomješani sa drugim biljem mogu jesti bez problema, najviše kao miješana salata. Ne preporučuje se konzumiranje listova jaglaca u većoj količini, zato jer sadrže tvar – saponin, koji je štetan po ljudski organizam ako ga se nekontrolirano uzima. Ali, kako sve ima svoje pro-i-kontra, ne treba izbjegavati sažvakati i pojesti par listova jaglaca, jer smo sa njim u naš organizam unijeli veću količinu vitamina C, nego od mnogih biljaka koje uobičajeno smatramo «C-vitamincima».
Kada se šećem u prirodi u rano proljeće, godinama već, uberem i gricnem po koji listić. Ovo mi je pred puno godina pokazao jedan travar, koji me naučio i pravilu kako se beru ljekovite trave.
Pravilo glasi – kada se dođe do busena ljekovitih trava, ubere se do 2/3 busena najviše, a 1/3 se ostavlja da se dvjetovi osjemene i produže svoju vrstu, tako da se svaka ljekovita i sve ostale vrste bilja sačuvaju za nove generacije koje dolaze poslije nas.....

Proljeće je uistinu vrijeme kada se uz prirodu «budi» i čovjek, pa mješavinu cvjetova i korijena jaglaca mnogi smatraju nezaobilaznim načinom korištenja jaglaca, uz dodatak listova sljeza i stolisnika (hajdučice).
Pripravak koji se često koristi kao «proljetni čaj» služi za detoksikaciju cijelog organizma a uz jagorčevinu (cvijet i korijen), sadrži i mlade listove breze, koji se beru u isto vrijeme), te mlade listove koprive, maslačkov list i korijen, uz trputac – bokvicu.
Kao poznato pučko sredstvo za jačanje slabog srca je poznato ljekovito vino spravljeno od cvjetova jaglaca!
JAGLAC  je ljekovita biljka koja sadrži glikozid primulaverin, saponin, primverin, glukozu, galaktozu, tanin, vitamin C, karotin, kalij, kalcij, natrij, jaglačnu i salicilnu  kiselinu, ciklamin i kamfor.
Ipak – opreza nikad dosta, kao kontraindikacije se kod nekih osoba pri konzumaciji cvjetova mogu izazvati pojave alergije. Konzumiranje veće količine mladih listova jagorčevine, koje sadrže prije spomenti saponin, mogu izazvati želučane tegobe.
Osobe koje imaju čir na želucu ne bi smjele rabiti jagorčevinu.
JAGLAC  pčelama daje dosta peludi, manje nektara, ali je dugocvatuća cvjetnica, od koje pčele od 2 do 5 mjeseca imaju konstantan prinos i rado posjećuju ove osebujne blijedožute  cvjetove, koji su nam često najmiliji, jer u nama probuđuju radost života i pripadnost populaciji koja obitava na našoj «lopti» -Zemlji.....

Sl.5. Veselimo se ovakvim prizorima u prirodi, kada je svima jasno da zima nepobitno - odlazi.....

Pozdrav...........schumy 

Zahvaljujem, biti će još objava!
Schumy

Cikas napisao: schumy... hvala ti na ovom opširnom opisu šafrana!

Cikas, zahvaljujem, imaš lijepi "nick" - cikas-palma je meni najljepša vrsta palme, moja se teškom mukom održava na životu već 10-tak godina....
Navrati opet na ovaj podforumski ogranak, biti će tih napisa još!
Pozdrav.....schumy

Dobro jutro, objavljujem novu medonosnu biljku, - to je šafran, poznatiji ljubiteljicama ukrasnog cvijeća kao crocus (krokus). Rana je i nenadoknadiva medonosna biljka u rano proljeće za razvoj najboljih i najjačih pčelinjih društava...Iako najčešće cvate početkom ožujka, uslijed promjene općih klimatskih uvjeta u novije se vrijeme pojavljuje već početkom veljače, pogotovo ako je zima suha kao što je to slučaj ove godine....
Zato je i ova objava "just in time" tj. baš na vrijeme!
Pogledajmo moje "štivo" zajedno......




Naziv: ŠAFRAN, KROKUS, KAĆUN, PROLJETNI ŠAFRAN, PITOMI ŠAFRAN

Latinski naziv: CROCUS SATIVUS L.
Engleski naziv: Crocus, saffron



Sl. 1. Šafran u svome prirodnom staništu


Šafran (krokus, kaćun, proljetni šafran, pitomi šafran) je otporna lukovičasta trajnica iz obitelji perunika (Iridaceae). Šafran je poznat kao najskuplji začin na svijetu. Kratka sezona cvata – tek tri sedmice u godini, kao i mukotrpno branje i dugotrajan proces proizvodnje čine ga skupljim od svih drugih začina. Iz svake lukovice šafrana u jednoj sezoni izraste dva do devet cvjetova ljubičaste do plave boje od kojih svaki ima narančasto-crveni tučak sa tri prašnika duljine od oko 3cm.
Naziv "šafran" mu potječe iz perzijske riječi koja u prijevodu znači "budi žuti". Porijeklom je najvjerojatnije iz Grčke i sa Krete, pa mu latinski naziv "crocus" potječe po Grčkoj postojbini – otoku Krokos, gdje se i danas, uz Kozanis uzgaja.
Prvobitna mu je postojbina – Grčka smještena u istočnom dijelu Mediterana, koji je u grčko-perzijskim ratovima bio stalno poprište ratnih sukoba, s jedne strane grčkih gradova-državica (Sparta, Atena, Solun...), a sa druge strane tvorca Perzijskog carstva Kira Velikog, kasnije Darija I. Velikog, (koji je sagradio novu prijestolnicu Perzije čuveni Perzepolis), pa je šafran vjerojatno prenesen na perzijski dvor, koji je u to doba bio raskošno sastajalište raznih kultura i gdje su kulinarske delicije bile prepoznate uporabom ovoga dragocjenog začina, koji svoju slavu pronosi iz tih pradavnih vremena do dana današnjeg.
Danas mu se područje interesa čovjeka ograničava skoro isključivo na uporabu u kulinarstvu. Pronosi vrijednost kao najskuplji začin na svijetu, sa cijenom od oko 5 do 15 Eura po gramu! Godišnja proizvodnja u svijetu mu je oko 200 tona, najviše se uzgaja u Iranu (oko 180 tona), a ostali proizvođači nalaze se u "Mediteranskom prstenu", te su redom, Francuska, Španjolska, Maroko, Grčka (Krokos, Kozanis), Turska (Safranbol), Italija te dublje u Europskom kopnu - Austrija, gdje se uzgaja Panonski šafran.
Kuriozitet je podatak da se za proizvodnju jednog kilograma ovoga začina, mora ubrati oko 80.000 do 150.000 cvjetova (*neki izvori govore i o 400.000!!), na površini od oko 1000 kvadratnih metara!
Dnevno se može ručnim radom ubrati izmedu 60 do 80 grama.
Šafran se uobičajeno koristi kod ribljih jela i jela s rižom u nekim nacionalnim kuhinjama. Francuzi ga neizostavno koriste pri spravljanju riblje čorbe (bouillabaisse), Španjolci njime obogaćuju paellu i arroz con pollo, piletinu s rižom. U Italiji je uobičajeno šafranom začinjati rižoto Milanese. Osim tih tradicionalnih jela šafran se izvrsno slaže s povrtnim i mesnim juhama, krompirima, pilećim mesom ili jelima s paprikom.

Šafran cvate samo jednom u godini, u ožujku (3 mjesec), i to samo dva do tri tjedna, pa ako je nestabilno vrijeme, iskorištenje je ništavno i rod te godine propada.
Koristi se samo tučak osušenog cvijeta (ženski spolni organ), koji je formiran u tri segmenta, koji su žuti i blago krajevima savijeni prema stapki. Muški dio cvijeta (prašnici), za kulinarstvo su neiskoristivi kao začin, a jedino pri uporabi otpuštaju žutu boju, dok je sam okus neprepoznatljiv.
Danas je poznato više od 100 sorti šafrana, a prenesen je posredstvom čovjeka po cijelom svijetu. Većina ih cvate u veljači (2 mjesec) i ožujku (3 mjesec) cvjetovima u žutoj, bijeloj, ljubičastoj boji i raznim kombinacijama ovih boja koje čine varijetete koji se svake godine obnavljaju u još raznolikijim bojama, i to najviše posredstvaom – medonosne pčele, koja neumorno oprašuje ovu proljetnu cvjetnicu.
Šafran kojega poznajemo iz prirode je crocus vernus, samonikla trajnica koje je obično svjetlije (bljeđe) ljubičaste boje i koja za pčelarstvo ima veću vrijednost od pitomog šafrana crocus sativus, koji je pitoma vrsta šafrana i kojega ljudi uzgajaju u gredicama oko svojih kuća i domova, te vrtlara koji se brinu za hortikulturu gradskih parkova u pojedinim gradovima.
Šafran je visok do 10 cm, u nadzemnom dijelu biljke a ima lukovicu (podzemni dio biljke), koja se, ako ostane u tlu iza cvatnje dijeli na 6 jednakih dijelova, tako da u prirodi, ako se ne devastira područje gdje raste, može za dugo, dugo godina osigurati prelijepe pejsaže ljubičastog saga koji razgaljuje dušu svakom ljubitelju prirode i najavljuje dolazak proljeća. Pojavljuje se odmah nakon snijega, čim vrijeme malo zatopli, pa iz zemlje niknu trubasti cvjetovi sa tučkom (njuškom) i prašnicima žute do crvenkaste boje.



Sl. 2. Proljetni šafran – u rano proljeće šafran se počinje pojavljivati uvijek na svojim staništima u bezbrojnim varijacijama boja sa dominantnom "lila" bojom koja mu je zaštitni znak….. 

Šafran ima cvijet koji je zvonolikog oblika, sa šest latica, žutim tučkom i tri žuta prašnika. Listovi kod šafrana su dugački, uski, nenazubljeni, tamonozeleni sa prepoznatljivom bijelom razdjelanicom - linijom uzduž lista, list se pojavljuje nakon cvatnje. Voli sunčan ili polusjenovit položaj, te bogato i vlažno tlo. Razmnožava se diobom lukovice u jesen.



Sl. 3. Proljetni šafran – crocus vernus, na proljeće oboji sjenovite proplanke u našim šumama bliedom ljubičastom bojom, najavljujući – proljeće. Doba zime, nepovratno je prošlo!
Šafran je mednonosna i peludnosna biljka, koja pčelama daje u ovo osjetljivo godišnje doba "ni zime-ni proljeća" daje veće količine peluda, pa se u košnicama može par dana sa lijepim vremenom može naći dosta velik unos ovoga pčelinjeg "kruha". Nektara daje manje, gotovo neznatno, ali ima dostatno za prvi proljetni razvoj i kretanje legla u pčelinjem društvu...


Sl. 4. U prirodi  pčele posjećuju ovakve "kolonije" šafrana koji ih mami mirisom prijeko potrebnog nektara i – peludi...

Šafran ne uspijeva u sjeni, voli svijetle prozračne šume i proplanke, ujutro se cvijet otvara a navečer zatvara. Vrlo je osjetljiv i ako je dan oblačan bez sunca, cvjetovi se neće otvoriti. Naprotiv kada se sunce počne pojavljivati, tj. na najmanji tračak sunca – šafran počinje otvarati cvjetove, pokazujući svoje unutarnje dijelove prelijepog cvijeta u kombinaciji žuto-ljubičastih nijansi boja, koje samo priroda može "osmisliti"......

Pozdrav........schumy

Interesantno za pročitati, a možda se nešto i pokrene :

http://ziviselo.com/clanci/otvoreno-pismo-pcelara-ministru-poljoprivrede-hitno-zabranite-pesticide-na-bazi-neonikotinoida/

fala