Čestitke dragim forumašima na radu i trudu, sigurno nosite lijepe uspomene sa jučerašnje akcije!!!!

 

Sa svih strana dolazimo (što u mislima, što u autima) i prolazio kroz svima nam poznatu Slavoniju

skrećemo s autoputa kod Lužana, pa pravac Našice... prolazimo kroz sela tako prepoznatljiva po cestama obrubljenima kanalima, drvećem, cvijećem

i onda neka «druga» Slavonija, meni potpuno nepoznata do sada, brdovita, zavojita, mom Zagorju najsličnija, predivna, prekrasna

Jasno, ne može bez ovakvih «ljudskih remek dijela» - cementara

Prva pauza, prva kava, nešto nam je ovaj crni oblak iznad crkve poznat...

pa jasno, to je onaj koji nije uspio cijeli tjedan izbaciti svu kišu iznad Zagreba pa sad i ovdje radi smutnju. Mi smo uspjeli dotrčati do hotelske terase i gledati lijep dvorac Pejačevićevih... no mnogi nisu.

Prvo pregrupiranje i mala grupa forumaša kreće na daljnje sakupljanje. Pravac Bizovac, kava već miriši. Dolazi novi dvojac, uporno čekamo u Bizovcu nove kavopije, sa povišenog položaja nam roda javlja da više nitko ne stiže. Krećemo dalje.

Stigli smo, bruji kao u košnici, sutra je Dan sela pa su završne probe programa u tijeku.  Iskrcali slatkiše (netko bi morao drugi puta ponijeti puno, puno veću kutiju), predali varaždinske kolače (sjedila pored 2 povelike kutije s kolačima i morala fučkati da se na prednje sjedalo čuje, nisam smjela probati nitit jedan kolačić, Tiljo bio zadužen za nadzor). Svašta se nakupilo pa bez uvrede, neću nabrajati pojedinačno.

U radni dogovor, što gdje , kuda , kako i koliko neprestano ulijeću «vrapčići».

Ovo je «naš» sokak , ni po čemu drugačiji od ostalih u Slavoniji

Lijevo i desno su dvojni objekti sa zajedničkim prednjim dvorištem

A iza kuća se nalazi veeeeeeeeeeeeeeeeliko zadnje dvorište.

Ne možete se izgubiti, samo javite kod kojeg ste broja, pardon, voćkice i naći ćemo vas.

Zajednički ogroman park,

amfiteatarski prostor za sportove a i priredbe

Dobri ljudi iz umjetničke kolonije Ernestinovo dodatno uljepšali svojim predivnim radovima prelijepi prostor

Pojedine kuće nose ploće zahvalnice svojim sponzorima, a na mnogima vidljiva nebriga vodećih ljudi prelijepe nam domovine, za čuvanje i održavanje  jedinih domeka klinaca smještenih u selu.

Poneke su kuće, dvorišta i cvjetnjaci toliko lijepo sređeni

da smo u njih škicali i «krali» ideje

Moram vam sama priznati da nisam ništa čupala i sadila (znam da će me tužiti, pa bolje da sama odmah priznam, najbolje odmah dva puta, pa da mi se sve oprosti) ali zato sam uspjela uočiti nacrtane tegle sa cvijećem pored ulaza

Dvorišta kao dvorišta, svako lijepo, svako posebno, svako drugačije

Zar nije lijepo i prelijepo

i djeca, i cvjeće i travnjak i obavezno pas i maca

....žurilo mi se pogledati kakvo je to cvijeće stiglo, želim nešto donijeti u svoju lijepo uređenu kuću pa sam se pojurio da su tenisice letjele na sve srane...

i bor i breza i bicikli i već svima nam poznate «police « za cvijeće

Dvorište je prepuno, cvijeća ima i  za ogradu prema ulici

Vrijedne ruke domaćina izuzetno puno rade i uređuju svoj žiotni prostor. Nitko, nigdje nikada to sve ne može odaditi za plaću. Ovdje žive ljudi, ovdje žive velike MAME, velike TETE, pomažu im i direktor, pedagog, domar. Oni svi zajedno s djecom žive život, uče ih životu, pomažu im u odrastanju, vole ih. Zbog tih LJUDI ima i ovakvih detalja

Razgledali gotovo sve, podragali male glavice, dočekali Admina, njegovu obitelj (najbrojnija grupa) i prepun kombi cvijeća, zemljice, igračkica, da mi je samo znati čija je ideja leptirići, kućice za ptice... nestali u trenu, trčali po celom selu, nigdje sletjeli, jedva iz daleka ulovila leptiriće... sreća  čujem i danas, slušajte, sigurno čujete te slatke vriskove i vi!

Radilo se, gradili kamenjari,plijevilo, zalijevalo, fotkalo,

Vrapčići sakupljaju cvijeće za svoje dvorište

Pa ponovno, možda ugledaju nešto novo

Nisu se umorili a trčali su cijelo poslijepodne, brzo, najbrže, ne bi li svojoj mami puuuno cvijeća posdili. Pronalazili su mjesta u žardinjerama gdje se može gurnuti još koji cvijetak. Slagali najfantastičnije kombinacije boja...

penjali se na drvo kako bi odmah objesili kućice za ptice, pa zapeli

Ponovni obilazak, pokušat ću vam pojedinačno pokazati kuće po brojevima, nisam sigurna da sam dobro spojila dvorišta no vjerojatno su sva na broju. Planiram se vratiti, u slučaju da sam neko dvorište nedovoljno fotkala, neki detalj zaboravila pokazati, molim klince i klinceze za oproštaj. Obećajem, nadoknadit ću to drugi puta.

 leptirići smao u trku sjeli u žardinjere, sad ih vidiš sad ih ne vidiš, kao pravi, kao dječica...

Nadam se da sam sve kuće pokazala, predstavit vam ih ne mogu, to je doživljaj, to je nešto što nikakva današnja tehnika nije u stanju «uhvatiti». Sva sreća da mi je fotić i prebacivanje poremetilo povezivanje adrese i dvorišta, nije mi bilo jasno kako vam to pokazati a nemoguće je i objasniti. Uostalom nije niti bitno da mi znamo povezati to dvoje, svaka je obitelj svoja i lijepa na svoj način, svaka ima samo svoje probleme, samo svoju sreću i samo svoju bol. Nema smisla da se donose mišljenja i sudovi na temelju samo nekoliko sati provedenih s njima i možda je ovaj «mišung» ispao najsretnije rješenje za predstavljanje.

Da, ići ću svakako ponovno, otići ću ponovno po svoju dozu sreće, sjajnih okica., malih ručica u mom dlanu...

Ponjet ću dva fotoaparata, ako uspijem uzeti više i više njih pa nek fotkaju. Otići ću da mi pokažu kako se voze na biciklu, otići ću ponovno vidjeti jednu mršavicu koja misli da će početi više jesti. Vidjeti koliko je narasla unučica (mama se udala u selo pa često dolazi obići svoju obitelj). Vraća se tamo gdje joj je bilo lijepo, vraća se tamo gdje je DOM! Ne ustanova već DOM!

Vjerujem da ću kod ponovnog dolaska opet popričati s mama, tetama, direktorom, pedagogom, zgodnim mladim čovjekom koji ipak svojoj najdražoj nije odnio cvjeće (možda će tada znati koje voli, koju boju voli!). Slušati te divne ljude kako pričaju o svojoj djeci, o njihovim životu, suživotu sa seljanima, studiranju, odrastanju.

Vratit ću se kako bi naučila biti plemenitija, bolja, vratit ću se ne zato da ih nečime darujem, vratit ću se da mi ulješaju život svojom ljubavlju (jer oni taj posao mogu raditi samo iz i zbog LUBAVI).

Doći ću ponovno da vidim vrapčiće, da čujem gdje su oni malo veći, da čujem kako je prošao rođendan... Vratit ću se i vjerujem da će puno vas krenuti samnom, pa na bilo koji način!

Čestitke i veliko  bravo za Franjicu, shashu, TeaK, tilja..........hvala na lijepim slikama i još ljepšim opisima.

Posebno hvala i bravo za Marina i njegove prijatelje!!!!!!

Bok Fifi,

dok smo bili u selu razgovarala sam s jednom mamom i ima u ovoj tvojoj tvrdnji istine! Naime tamo je bilo djece samo do 16godina starosti. Za sve starije tj. srednjoskolci se sele kasnije u kuce za mladez i tamo ih bude oko 7 i imaju jednog odgojitelja (socijalnog radnika). Vjerojatno nije tako lijepo kao u selu, jer sve pocinju ispocetka.... a jos u toj samoj po sebi teskoj dobi!

Nema potrebe za prevelikim plakanjem nad djecom smještene u dječje domove a posebno ne u SOS selima. Na žalost, naša je stvarnost da imamo izuzetno puno «pravih obitelji» u kojima djeca odrastaju u daleko lošijoj situaciji nego u domovima. Često zatvaramo oči nad prestrašnim situacijama u roditeljskim domovima jer se ne želimo uplitati, jer država nema djelotvornog načina rješavanja takvih problema...Samo da nešto objasnimo, djeca iz dječjih domova po našim pozitivnim propisima napuštaju  domove oko 18 godine, odnosno čeka se završetak školske godine. Već se neko vrijeme i taj problem pokušava riješiti na način da se formiraju «vanjske jedinice», koje funkcioniraju u stanovima, djeca u njima žive uz pomoć savjetnika, 0bavljaju sve kućne poslove uz financijsku pomoć matičnog doma /države i na taj im se  način omogućuje nastavak školovanja. Istina sa državnim domovima taj je proces još dosta u začecima.

Jedna od fenomenalnih stvari koje se razvijaju zajedno sa SOS dječjim selima su tzv. "zajednice". U njima djeca borave do završetka školovanja,a i godinu dana nakon završetka financijski im se pomaže «da stanu na svoje noge». SOS sela Ladimirevci imaju djevojku koja će uskoro diplomirati na Ekonomskom fakultetu, do zaposlenja bit će financijski zbrinuta a i nakon zapošljavanja do isteka 1 godine biti će financijski sufinancirana. Taj model je najbliži onom što imamo i uobičajenim obiteljima. Sreća je organizacije SOS sela da čak 60 % financijskih sredstava dobivaju iz inozemstva tako da i ne podliježu izuzetno restriktivnim i priznajmo sami sebi, nehumanim pozitivnim propisima RH.

Znam da vas boli broj djece u takvim organizacijama i jednako veliki broj obitelji koji žele prigliti, usvojiti dijete. Poznato je da je usvojenje užasno komplicirano, dijete može roditi svatko a usvojitelj prolazi «sito i rešeto», gotovo bih mogla reći torturu i maltretiranje i vrlo često ne dobije dijete... Na žalost taj se problem neće uskoro riješiti pa ni ulaskom u EU i preslikavanjem njihovih zakona.

Zbog nemogućnosti da se zakonskom regulativom nešto brzo napravi, zbog djece koja će uvijek biti obuhvćena skrbi bilo u domovima bilo u SOS selima dobro je da se nevladine organizacije, udruženja građana, pojedinci - pojave, dođu k djeci, poigraju se s njima, provede određeno vrijeme u druženju s njima. Znam da je to teško, teško je vezati se uz djecu bilo povremeno, bilo vikendima i blagdanima, teško je vraćati ih... ali nije lako biti roditelj!

Vjerujem da ćemo ponovno posjetiti naše «cvijetiće»

Rijeka23, znala sam da će biti reakcije na moj post, i to je dobro, super!!!

i da se nadovežem na niže postove. Koliko je samo bračnih parova koji obožavaju djecu i imaju uvjete, ali ne mogu imati djecu. Sve je to život, ako možemo pomoći trebamo dati sve od sebe, ali ga isto tako trebamo prihvatiti da je jednostavno takav.

Evo i ja se želim pridružiti ovoj diskusiji, jer imam neka iskustva. Moj brat ima usvojenu kćerku, tako da iz prve ruke mogu treći nešto o tome. Danas je to sretna odrasla žena i sama mama dvoje prekrasne djece. Ne volimo ni spominjati tu činjenicu, jer ona je naša i slična nam je u svemu i obožavamo je.