Među najstarijim vrtnim biljkama koje su se koristile za ukrašavanje vrtova je ljiljan. U istočnom sredozemlju su ga uzgajali još prije antičkih vremena, a koliko je cvijet ljiljana bio cijenjen već u dalekoj prošlosti vidljivo je po tome što je u različitim značenjima bio prisutan u mnogim starim civilizacijama (Grčka, Egipat).

To je lukovičasta biljka podesna za uzgoj na sunčanim i polusjenovitim položajima. Iz lukovice (koje mogu biti od 3 – 10 cm u promjeru) niču mnogobrojni sjajno zeleni listovi.

Cvijetovi su veliki, mirisni, ljevkastog oblika, a nalaze se najčešće u skupini, na vrhu stabljike, koja zavisno od sorte može biti od 30 – 200 cm visoka.

Kod azijskih vrsta cvijetovi su okrenuti uvis, a kod većine ostalih vrsta cvijetovi su pognuti prema tlu.
Cvijetovi mogu biti jednobojni ili dvobojni, bijele, žute, narančaste ili crvene boje, te pastelne nijanse tih boja.
Cvjeta, zavisno od sorte, od 5. – 9. mjeseca.

Tlo u koje se ljiljani sade treba biti humusno - vapnenasto, rahlo i dobro propusno, da ne zadržava vodu (koja može uzrokovati truljenje lukovice).

Tijekom rasta i cvjetanja ljiljane treba umjereno zalijevati i prihranjivati, ali poslije cvjetanja treba prestati sa zalijevanjem i prihranjivanjem.

Nakon cvatnje tobolce sa sjemenkama treba odrezati, a kada stabljike povenu, treba ih napola podrezati. Ostatak stabljike u proljeće odrezati do tla.

Lukovice ljiljana se sade u 9. mjesecu, jedino se lukovice bijelog ljiljana (L. candidum) sade u 8. mj.) Na dnu jame za sadnju stavlja se sloj pijeska za drenažu, a lukovica se sadi na dubinu od tri visine lukovice. Opet je iznimka bijeli ljiljan čije se lukovice sade pliće, tako da je vrh lukovice prekriven sa svega 2 – 3 cm. zemlje.